U jezičkom smislu, sreća je suprotno od žalosti. Psiholozi i pedagozi za sreću kažu da je to trajno zadovoljstvo, spokoj, veselje i lijepo raspoloženje.
Mnogi ljudi tragaju za srećom, ali vrlo malo njih doživi pravu sreću. Zašto? Zato što ne rade na ostvarivanju uzroka koji dovode do sreće.
Pogledi na sreću su različiti kod ljudi, sve u zavisnosti od njihovog odnosa prema religiji. Pravim vjernicima činjenje dobra pričinjava zadovoljstvo, dok ateisti dobra djela čine iz interesa. To je očito pogrešno, jer u tom slučaju svi ljudi bi postali gubitnici i nesretnici sa samom svojom smrću.
Da mi razmotrimo uzroke sreće, moleći Allaha Uzvišenog da nam pomogne da i mi budemo sretni.
Odmah da kažemo da bogatstvo i uspjeh u životu na bilo kom polju ne znači automatski i sreću. Naprotiv, istorija je puna primjera bogatih ljudi, uspješnih sportista, glumaca, pjevača ili ljudi na visokim položajima koji su priznali da nikada nisu doživjeli pravu sreću. Njihova sreća je bila prividna, koja se rušila kao kula od karata pri prvom većem iskušenju.
- Dakle, prvi uzrok sreće je vjerovanje u Allaha s.w.t. i činjenje dobrih i ispravnih dijela.
Kaže Uzvišeni Allah: „Onome ko čini dobro, bio miškakrc ili žena, a vjernik je, Mi ćemo dati da proživi lijep život i doista ćemo ih nagraditi boljom nagradom nego što su zaslužili.“ (An-Nahl,97.)
I kaže Veličanstveni: „Oni koji su u Allaha i onaj svijet vjerovali i dobra djela činili – ničeg se onineće bojati i nizačim oni neće tugovati.“ (Al – Maide, 69.)
Također, Poslanik s.a.w.s. jw rekao: „Sve što se događa sa vjernicima je dobro i ne ostane nikomenego njima. Ako ga pogodi kakvo dobro, vjernik zahvaljuje Allahu, a kad ga pogodi zlo, on je strpljiv i to mu donosi dobro.“ (Muslim)
Vidite garancije! Sam Allah i Njegov poslanik garantuju vjernicima uspjeh i sreću.
- Drugi uzrok sreće je vjerovanje u sudbinu i određenje njenog dobra i zla.
Sve ono što nam se dogodilo nije nas moglo promašiti i ono što nas je promašilo nije nam se moglo dogoditi. Vjerovanje u to je bitan atribut sretnih. Mnogi ljudi upravo ovu odrednicu ne shvaćaju i uvijek imaju ono svoje: „da sam…“. Sa ovim „da sam…“, isključuju sebe iz sretnih, jer su time otvorili vrata šejitanu, Allah ga prokleo, da se umiješa.
- Treći uslov da bi neko bio sretan je da upozna dobro vjeru.
Mnogo ljudi je bilo, kao što smo rekli, i bogatih, i uspješnih u različitim oblastima, i velikih znanstvenika i t.d. a da su bili nesretni.
Međutim, nikada se nismo susreli sa čovjekom koji je razumio vjeru i ispravno je prakticirao a da je bio nesretan, jer on zna da je kod Allaha s.w.t. najbolja nagrada.
- Četvrti uzrok prave sreće je često spominjanje Allaha i učenje Kur’ana.
„A srce se, doista, smiruje kad se Allah spominje.“ (Ar-Rad, 28.)
„Teško onima čija su srca neosjetljiva kad se spominje Allah, oni su u pravoj zabludi.“ (Az-Zumar, 22.)
„A onaj ko okrene glavu od knjige Moje, taj će teškim životom živjeti i na Sudnjem danu ćemo ga slijepim oživjeti.“ (Ta-ha, 124.)
Ovo su samo neki od ajeta iz kojih zaključujemo da spominjanje Allaha i izučavanje Kur’ana, čovjeka čini sretnim i spokojnim, a onaj ko to ne čini jadan je i nesretan.
- Peta stvar o kojoj moramo voditi računa je srce, odnosno čistoća srca. To razumijevamo iz Allahove poruke u suri Al-An’am, 125. ajet, gdje se kaže: “Onome koga Allah želi da uputi – On njegovo srce prema islamu raspoloži.”
- Šesto: Činjenje dobrih dijela.
To je već odavno oprobana i poznata stvar. I sami smo mnogo puta osjetili iskreno zadovoljstvo poslije učinjenog dobrog djela.
- Sedmo: Ne gajiti prevelike nade u ovozemaljske stvari i adekvatne pripreme za Ahiret. Šejh Abdul Rahame As Sadi je divno rekao: „Život je kratak, nemojte ga još više skratiti brigom i tugom.“
Sve što čovjek uradi za ovaj svijet prolazno je, a sve što uradi za Ahiret vječno je. Znajte da je vječnost bolja od prolaznosti.
- Osma odrednica istinske sreće je u vjerovanju da je prava sreća na onome svijetu a ne na ovome. Riječi su Uzvišenog Allaha s.w.t:
„A sretni će u Dženet, dok nebesa i Zemlja u njemu neće boraviti, osim ako drukčije tvoj Gospodar ne odredi; bit će to dar koji će neprekidno trajati.“ (Hud, 108.)
Također, riječi Vjerovjesnika s.a.w.s. ukazuju na ovo: „Ovaj svijet je zatvor za vjernika, a kjafiruje raj.“ (Muslim)
Ovdje ćemo navesti interesantnu priču Ibnu Hadžera El Aškalanija, koji je bio predsjednik kadija Egipta.
Jednom dok je šetao u svoj svojoj raskoši susretne ga jedan židov koji je bio sav u dronjcima pa ga upita: „Kako Vi objašnjavate izjavu vašeg Poslanika da je život zatvor za vjernika a raj za kjafira? Vi mene vidite u dronjcima a ja sam kjafir dok ste vi u raskoši a vjernik ste.“ Odgovori mu Ibnu Hadžer: „Ovaj svijet, iako vam je težak, za vas je raj u poređenju sa onim što vas čeka tamo na onom svijetu, ako ostanete do kraja kjafiri. A ja, usprkos ovoj raskoši, mogu u Dženet, ako me Allah pusti. Raskoš ovoga svijeta je zatvor , u poređenju sa oni što me čeka u Dženetu. Dakle, svjedočim da nema boga osim Allaha i svjedočim da je Muhammed njegov poslanik.“
- Deveta stvar o kojoj moramo voditi računa ako želimo biti sretni je sa kime se družimo. Nitko ne može poreći uticaj prijatelja na prijatelja. Znamo to iz iskustva, a kristalno je jasno i kroz istoriju. Zato, birajmo sebi za drugove dobre ljude i iskrene vjernike.
- Deseto: dobra supruga ili suprug su uslov da bi neko bio sretan. To zanamo iz života mnogih, ali i iz hadisa Allahovog poslanika Muhammeda s.a.w.s: „Život je lijep, a njegov ukras je dobra žena.“(Muslim)
„Kome Allah podari dobru ženu, već ga je pomogao sa pola vjere, a za drugu polovinu neka se sam pobrine.“ (Buharija)
- Jedanaesto: doba riječ. Uzvratite dobro za zlo prema Allahovim riječima: „Dobro i zlo nisu isto! Zlo dobrim uzvrati, pa će ti dušmanin tvoj odjednom prisni prijatelj postati.“ (Fussilat, 34.)
- Dvanaesti uzrok prave sreće je u oslanjanju na Allaha i u učenju dova. U Muslimovom sahihu se može naći i ovaj hadis-dova: „Bože, utvrdi mi moju vjeru koja je najvažnija, uputi me u ovome svijetu u kojem živim i stasam. Učini da mi onaj svijet bude lagodan, to je svijet moga povratka. Neka mi život bude ispunjen dobrom a smrt odmor od svakog zla.“
Ovo su neki od važnijih uzroka koji dovode do trajne sreće i zadovoljstva. Mi kažemo samo AMIN na upravo citiranu dovu Allahovog poslanika s.a.w.s.
Hutbu pripremio Jusuf Pajević, prema knjizi – ZBIRKA NATPISA
]]>„Slični su onima koji potpale vatru, i kad ona osvijetli njihovu oklinu, Allah im oduzme svjetlo i ostavi ih u mraku, i oni ništa ne vide!“ (el-Bekare,17.)
Ovaj ajet, zajedno sa još nekim ajetima , jedan je od prvih ajeta objavljenih u Medini. Povod objavljivanja skupine ovih ajeta bila je pojačana aktivnost licemjera i jevreja protiv Muhammeda s.a.v.s. i muslimana. Ovdje se govori o jednoj vrsti licemjera koji su se među muslimanima pretvarali da su vjernici, a kad bi ostali nasamo sa svojima potvrđivali bi svoje nevjerovanje.
Svi klasični mufesiri tefsire ove ajete u duhu ovih činjenica, baveći se tim vremenom i tim okolnostima. (Pogledati djela Ibn- Kesira, Sayyd Qutb i dr.)
Međutim, ako se uzme u obzir činjenica da je Kur`an univerzalna Allahova objava, onda svaki ajet može se tumačiti i iz njega mudrost crpiti i na drugi način.
Šta je ovdje karakteristično? Na šta moramo obratiti posebnu pažnju?
Ajet se može odnositi globalno na cijelu ljudsku zajednicu.
U navedenom ajetu trebamo potražiti koje su to ključne riječi i na njih se skoncentrisati. U oči nam upadaju riječi „vatra“ i „svjetlo“.
Vatra je izvor toplotne i svjetlosne energije. Allah s.v.t. nas upućuje da obratimo pažnju na svjetlosnu energiju.
Kakva je vatra kao izvor svjetlosti? Ona je nedovoljna. Osvjetljava mali prostor oko sebe i tom svjetlošću može se koristiti mali broj ljudi. Također, vremenski je vrlo ograničena. Brzo sagori i onda oni koji se koriste tom svjetlošću ostaju u mraku.
Šta je bitno da razumijemo? To je privremeno rješenje. Moramo shvatiti da nas Allah upućuje da tragamo za sigurnijim izvorima svjetlosne energije, kojima će se moći koristiti šire zajednice ljudi i to dugotrajno sa boljim svjetlom od onog kojeg daje sama vatra.
Kad je u pitanju svjetlosna energija iz vatre, šta je bolje rješenje od ovoga? Bolje je rješenje npr. električna energija i slično tome.
Ajet se može odnositi i na užu zajednicu, npr. jedan džemat.
U našem džematu vatra, (npr. logorska) koju svi možemo zamisliti, predstavlja ovaj naš mesdžid koji se nalazi u iznajmljenim prostorijama. Moramo znati da je ovo privremeno rješenje, koje se mora zamjeniti što je prije moguće novim, većim i ljepšim prostorijama. Također, trebamo se truditi da sa iznajmljenih prostorija pređemo u vlastiti objekat, znači trajnijeg rješenja.
Ajet ima poruku i pojedinačno za svakog čovjeka.
Čovjek kad završi školu i zaposli se, mora shvatiti da je to samo jedna od faza u njegovom životu. U današnjem savremenom svijetu čovjek treba neprekidno učiti i usavršavati se u svom životu. Nauka i tehnika napreduju svakodnevno i ako nismo u toku tih zbivanja nećemo moći napredovati u svom poslu, niti ćemo moći biti uptrebljivi na tržištu rada, niti ćemo se moći koristiti svim ovim blagodatima koje nam daje Uzvišeni Allah.
Bitno je da shvatimo da Allah s.v.t. od nas zahtjeva stalno učenje, jedan aktivan i progresivan život, život ispunjen radošću. Naučnici su ustanovili da čovjek najveću radost osjeti upravo onda kad nešto novo nauči i u činjenju dobrih djela. Također, iz nekih drugih Kur`anskih ajeta razumijemo da će oni sretnici, koji budu ušli u dženet osjećati posebnu radost u učenju i da će se proces učenja nastaviti i u dženetu.
Vidimo na ovome primjeru kako Kur`an ima višestruku poruku a kakva sve značenja imaju ajeti jedino Uzvišeni Allah zna. Na nama je da se trudimo da što bolje razumijemo te poruke i da ih primijenimo u svom životu.
Neka naša zadnja dova bude: „Allaha, Gospodara svjetova slavimo.“
Pripremio Jusuf P. prema predavanju Edina Tule.
]]>Međutim, na ovome svijetu, hadždž nas upućuje na čvrstu vezu koja treba postojati među muslimanima u cijelom svijetu. Mnogi pokušaji približavanja njihovih međusobnih interesa i saradnje nisu urodili plodom, jer nisu počivali na zdravim temeljima. Te zdrave temelje nudi jedino vjera i jedino na principima dini-islama muslimani mogu prosperirati i biti uzor drugima. Kako god je vjera ujedinila i unaprijedila zaostala i razjedinjena arapska plemena u 7. stoljeću, tako isto i danas može probuditi muslimane iz sna i učmalosti, te iz temelja popraviti njihovo stanje i uticaj u svijetu.
„I sjetite se Allahove milosti prema vama kada ste jedni drugima bili neprijatelji, pa je On složio vaša srca i vi ste postali, milošću Njegovom, prijatelji…“ (Al-Imran, 103.)
Šta se to dogodilo sa muslimanima nakon toliko godina uspjeha i prosperiteta?
Svi mi moramo sebi postaviti nekoliko pitanja i na njih tražiti odgovore i rješenja.
1.Ko smo mi? 2.Šta je cilj življenja na dunjaluku? 3.Ko su nam pravi prijatelji? 4.Šta nam je raditi?
Ovo su važna pitanja!
1. Ko smo mi?
Većina bi odgovorila da smo muslimani. (Neki bi uz to dodali i porijeklo, tj. iz koje zemlje su.) To je činjenica. Zarad političkog trenutka i vremena u kojem živimo to je dobro. Međutim, zarad napretka nas muslimana ovo pitanje moramo malo dublje proanalizirati.
Imamo imanske principe ili šarte (koji se izražavaju vjerovanjem) i islamske principe ili šarte (koji to vjerovanje potvrđuju u praksi.)
Vjerovanje je nešto što je između Raba i roba. Međutim, po praktičnoj potvrdi toga vjerovanja mi se prepoznajemo kao muslimani.
1.šehadet, 2.namaz, 3.post, 4.zekjat i 5.hadždž.
Ako ovoga nema kod nas, pa kakvi smo mi to onda muslimani?
Slabi i neprosvijećeni muslimani su dobro došli svugdj u „demokratskom“ svijetu. Ali, jaki, ujedinjeni i svjesni muslimani… E, to je već nešto drugo. Sa jakim i ujedinjenim zajednicama teško je manipulirati.
2. Šta je cilj življenja na dunjaluku?
Alah dž.š. kaže u svojoj časnoj knjizi:
„Džine i ljude sam stvorio samo zato da Me obožavaju!“ –(Kur’an)
Znači, mi smo na ovome svijetu isključivo radi obožavanja Allaha Uzvišenoga. Naša bogatstva, naše familije, naše zdravlje i sve drugo što imamo su samo pomoćna sredstva da bi što bolje obožavali svoga Gospodara. Svjedoci smo da materijalna bogatstva često nestaju u jednom trenutku od potresa, poplava ili jednostavno od jedne ustaške ili četničke granate. Ponekad se i zdravlje i familije gube sasvim iznenada. Cilj življenja mora biti nešto mnogo vrijednije, nešto što ti ne može uzeti svako kad god poželi. To je vjera, tvoj dini-islam, tvoja pokornost tvome Stvoritelju.
Allah s.w.t. nas niti bilo koga drugog me moljaka da budemo muslimani. Njemu to ne treba, On je apsolutni gospodar svega. To nama treba. On samo kaže:
„Reci- Istina je od Boga!- Ko hoće neka vjeruje, a ko neće ne mora, ali Mi ćemo dati nevjernicima vatru…“ (Kur’an)
Osjećate li neku pritajenu prijetnju u ovome ajetu? Ili:
„Allaha je slavilo sve što je na nebesima i na zemlji i slavi Ga i slaviće Ga sve što je na nebesima i na zemlji“ –Kur’an.
Šta je sa ljuduma? Jedan dio Ga slavi (i to manji dio) a drugi su toliko „hrabri“ pa to odbijaju.
3. Ko su nam pravi prijatelji?
Kaže Uzvišeni Allah dž.š:
„O vjernici, za prisne prijatelje uzimajte samo svoje. Ostali vam samo propast žele. Jedva čekaju da muka dopadnete. Ono što kriju u prsima svojim još je gore. Mi vam samo iznosimo dokaze ako pameti imate.“
O ovome nije potreban nikakav komentar. Razmislite o riječima Uzvišenog.
4. Šta nam je raditi?
Dužnost svakog muslimana i muslimanke je da učestvuju u kreiranju svoje budućnosti. Jedan je život i zato moramo voditi računa kako i u što trošimo svoje vrijeme. Jedino se sa vjerom i za vjeru isplati živjeti i žrtvovati ako treba. To moramo stalno imati na umu. Pobjeda je u nama, inša-Allah, ali i za poraze mi smo sami krivi. Potrebno je da se čvrsto držimo Allahovog užeta. Bez toga poraz nam je neizbježan.
Islam je filozofija i sistem života. Sistem što insana prati od rođenja, pa do smrti. Ovaj sistem nas, faktički, prati i prije rođenja i poslije smrti. Takav sistem, to je naš din. Din mesdžida, din kuće, din fabrike, din škole, din braka, din pojedinca, din džemata, din države, din ustvari cijelog čovječanstva.
Islam je veličanstveni din. Ali, je li din sam po sebi dovoljan? Hoće li on sam od sebe riješiti našu gorku stvarnost?
Ovaj veliki din treba i velike ljude. Međutim i svaki pojedinac treba da ima mjesto i ulogu u njemu.
Nažalost, jedan dobar broj današnjih muslimana daje ružnu sliku o islamu. Svakog dana mnogi, širom svijeta, prelaze na islam, a šta bi tek bilo da muslimani liče na svoj din.
Oni koji traže sreću i spas u islamu ostaju zbunjeni pred činjenicom da je još uvjek mnogo prisutna nepismenost i zaostalost među muslimanima i pored toga što je islam din nauke i napretka.
Islam je din sistema i discipline, a muslimani žive u anarhiji i neredu.
Islam je din čistoće, a muslimanske zemlje su najprljavije.
Islam poziva slozi i jedinstvu, a muslimani su tako razjedinjeni.
Rekao je jedan musliman sa zapada: „Hvala Allahu kad sam prije upoznao islam, pa tek onda muslimane.“
Mi pružamo ružnu sliku o islamu. Zašto se ne vratimo islamu? Zašto nismo istinski muslimani? Da živimo za islam, da radimo za islam, da se prepoznajemo po islamu.
Pođimo od sebe. Neka svako sebe proanalizira. Svako od nas, na određeni način, doprinosi ovako jadnom stanju muslimana.
Naš poziv povratku islamu nikoga ne ugrožava, nikome ne nanosi štetu. To nije poziv fanatizmu ni ekstremizmu. To je poziv na spas, sreću i duševni mir. Naš poziv je poziv Stvoritelju svih svjetova. Čuvajmo islam, živimo u islamu, radimo za islam i ne umirimo nikako drugačije nego kao pravi muslimani.
Neka nam je uvijek na umu Kur’anska poruka: „Moj nanaz, moji obredi, moj život i moja smrt pripadaju Allahu, Gospodaru svjetova. On nema sebi ravnoga, tako mi je naređeno i ja sam prvi koji se pokorava!“
Dozvolite mi, na kraju ove bajramske poruke, da vam čestitam ovaj veliki praznik Kurban-bajram:
TEKABBELELLAHU MINA WE MIMKE!!! BAJRAM ŠERIF MUBAREK OLSUN!!!
Dova:
U ime Allaha Milostivog Samilosnog!
Neka je salavat i selam na Muhameda s.a.v.s.
Allahu Milostivi,molimo Te da naše danas učiniš boljim od juče, a naše sjutra boljim od danas. Učini da sva naša djela krasi lijep i hairli završetak. Spasi nas od dunjalučkih poniženja i ahiretskog azaba.
Uzvišeni Allahu, učini ovaj mubarek dan vjesnikom hajra i berićeta za sve muslimane, a opomenom i propašću za sve zulumćare. Učini ga sigurnim za sve muslimane svijeta i ispuni njihova srca imanom i ponosom.
Allahu Samilosni, oprosti nama i našoj braći koji su nas pretekli u imanu i ne dozvoli da u našim srcima bude imalo zavisti prema vjernicima.
Svemogući Allahu, ne ostavi u ovome mubarek danu ni jedan grijeh a da nam ga ne oprostiš, ni jedne brige a da nam je ne otkloniš, ni jednog bolesnika a da ga ne izliječiš, ni jednog umrlog a da mu ne oprostiš, ni jedne želje ni potrebe, sa kojom si Ti zadovoljan, a da nam je ne ispuniš.
Allahu Veliki, ujedini naša srca na putu istine i ojačaj nas snagom istinskog imana.
Molimo Te, o Allahu, da pomogneš svakom muslimanu i muslimanki u nevolji i da obraduješ djecu mirom i slobodom i lijepim djetinjstvom. AMIN!!!
]]>Je li čovjek u rukama Allaha kao olovka u rukama pisara? Može li čovjek za sve što radi reći da je to sudbina, da je tako određeno i suđeno?Prvo da pogledamo malo na život i svijet oko sebe. Mi na zemlji i u kosmosu nismo sami. Oko nas postoje druga živa bića i oblici postojanja, kao što su: životinje, biljke, nebeska tijela i t.d. Oni uglavnom žive i postoje po određenjim Allahovim zakonitostima. Nemaju mogućnost izbora u nečemu. Oni postoje bez slobodne volje, oni su potčinjeni i stavljeni čovjeku na raspolaganje.
Jednostavno rečeno, oni nemaju razum. Upravo time se insan odlikuje i razlikuje od ostalih bića i oblika postojanja.
Čovjeka zahvaćaju neki zakoni koji se odnose i na druga živa bića. Rađa se , razvija i raste isto kao i životinje ili biljke. Vrijeme i mjesto rođenja on ne bira. U njegovom tijelu postoje određeni zakoni i sistemi na koje ne utiče. Sila zemljine teže ga vuče sebi htio on to ili ne htio. Dakle, razum je osnovna razlika po kojoj je čovjek različit od svega drugog što ga okružuje. Razum rasuđuje šta će raditi a šta neće. I da nema vjerske zabrane, čovjek opet ne bi išao ulicom potpuno go. To mu jednostavno ne da njegov razum. (To što su neki goli na ulici ili filmu govori nam da oni nisu puno odmakli od životinja, s tim što će oni ipak odgovarati na Sudnjem danu za razliku od životinja.)
Znači, zbog razuma osoba postaje šeriatski obavezna. Zato maloumnik ili dijete nisu šeriatski obavezni. To jest, samo onaj ko može da rasuđuje i da bira između više alternativa podliježe pod šeriatski zakon.
Razmislimo o melecima. Za njih Uzvišeni Allah s.v.t. kaže: „… oni ne griješe u onome što im je Allah naredio, već izvršavaju što im je naređeno.“(et-Tahrim,6.) Oni ne griješe u izvršavanju naredbi, ali oni se ne trebaju čuvati od zabrana, jer za njih zabrane i ne postoje. Oni nemaju alternativu. Izvršavaju ono za šta su zaduženi perfektno a drugo niti znaju niti mogu uraditi.
Da je Allah htio bića koja ne griješe stvorio bi nas ko meleke. Međutim, On je stvorio i dženet i džehenem, koje će napuniti.
Dao je čovjeku mogućnost izbora, dao mu je razum. I to nije sve. Dao mu je uputu i poslanike koji su objasnili: ovo da ovo ne.
Dakle, mi možemo jednu stvar uraditi, a možemo i ne uraditi. Možemo postiti a i ne postiti. Možemo pušiti a i ne pušiti. Tu je razum. On će izabrati jednu mogućnost na osnovu svojih saznanja.
Ovo je dokaz da ono što neko čini, čini u okviru svoje volje.
Omeru r.a. su doveli čovjeka koji je pio alkohol. Na pitanje, zašto to radi on je rekao da je Allah tako odredio. Zatim je Omer naredio bičevanje posebno za pijenje, a posebno zato što je slagao na Allaha.
Postavlja se pitanje: je li veličina u tome da je neko pokoran iz prisile ili iz slobodne volje. Allah dž.š. obraćajući se melecima kaže: „Ja znam ono što vi ne znadete“ (el-Bekare, 30.)
Dakle, vi meleci ste pokorni po svojoj prirodi a Ja hoću bića koja mogu biti pokorna i ne pokorna. Hoću bića koja će iz ljubavi izabrati pokornost.
Mnogi pogrešno razumiju Allahovo s.v.t. znanje. Naravno, On zna šta je bilo, šta jeste i šta će biti. Njegovo znanje ničim nije ograničeno niti uslovljeno.
Dok je Ebu Leheb bio još živ Allah dž.š.je objavio: „Ebu Leheb će zasigurno u džehenemsku vatru, i on i njegova žena.“
Mogao je on lažno izgovoriti šehadet i time dokazivati laž, ali on to nije učinio. Zašto? Zato što je Sveznajući s.v.t. unaprijed znao njegov izbor.
Da zaključimo. U nekim stvarima imamo izbor a u nekim nemamo. Nemamo uticaja na ono što je Allah već odredio i za to nećemo biti pitani. Npr: rađanje ili smrt (edžel). Taj edžel se mora ispuniti, a čovjek samo slijedi uzroke koji će dovesti do tog edžela.
Ako autobus ode u provaliju zbog neispravnih kočnica to nije Allahovo određenje, nego ljudska nemarnost. Međutim, za one koji tom prilikom stradaju, za njih je to Allahov kader.
Ako u nekom mjestu zavlada neka bolest i ljekari preporuče zaštitu vakcinisanjem, a neko to odbije oslanjajući se na Allahovu zaštitu, onda je to njegovo krivo razumijevanje kade i kadera. Devu treba prvo svezati a onda se osloniti na Allaha.
Kader može promijeniti dova a život produžiti dobročinstvo, saznajemo iz hadisa Poslanika s.a.v.s.
Allahu Ti si rekao, a Tvoje su riječi hak: „Allah briše šta hoće, a učvršćuje šta hoće i kod Njega je Glavna knjiga.“ (er-Rad, 39.)
Allahu, ako si naše ime upisao u knjigu sretnih molimo Te da ga učvrstiš, a ako si ga upisao u knjigu nesretnih, molimo Te da ga izbrišeš. AMIN!!!
Zahvalu činimo Allahu dž.š. i donosimo salavat i selam na Poslanika s.a.v.s.
Moramo stalno imati na umu da se Allah dž.š. kroz Kur’an obraća svim muslimanima, pa i svim ljudima. Stoga savjeti koje je mudru Lukman upućivao svom sinu odnose se i na nas.
Ko je, zapravo, bio mudri Lukman? Prema onome što se navodi u Kur’anu, on je bio čovjek kome je darovana mudrost, a bio je i od onih koji su Allahu zahvalni.
Da bismo razumijeli Lukmanove savjete, moramo ih propustiti kroz svoju dušu, učiniti ih svojim, a zatim postupiti po tim savjetima.
U ova tri ajeta sure „Lukman“ sadržan je čovjekov odnos prema Allahu, prema drugim ljudima i prema samom sebi.
U prvom ajetu mudri Lukman svoga sina savjetuje ovako:
„O sinko moj, obavljaj molitvu i traži da se čine dobra djela, a odvraćaj od hrđavih i strpljivo podnosi ono što te zadesi – dužnost je tako postupati.“ (Lukman,17)
Prije svih obaveza jeste obavljanje namaza, u pravo vrijeme i potpuno. Namaz na najbolji način izgrađuje čovjekovu dušu. To je direktna veza sa Allahom dž.š. Samo oni koji su vjerom oplemenili dušu, mogu utjecati na druge. Djelovanje na druge zahtijeva hrabrost i odlučnost. Pri tome je neophodno očekivati poteškoće. Valja biti spreman da se one podnesu.
U drugom ajetu Lukman nam poručuje:
„ I, iz oholosti, ne okreći od ljudi lice svoje i ne idi zemljom nadmeno, jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog.“(Lukman, 18)
Ovdje se radi o tome da čovjek promijeni svoje unutrašnje držanje i ponašanje. Oholost i arogancija pokazuju se u nastupu svakog čovjeka kao i u njegovom hodu. Bogatstvo, moć, ljepota ili znanje mogu svakog od nas potaknuti na uobraženost koja se ispoljava u našem izgledu. Tako šejitan, a da toga nismo ni svjesni, preko nas promiče svoju volju.
Ebu Hurejre veli da je Muhammed s.a.v.s. rekao:
„Zaista, vi nećete ljude pridobiti svojim imetcima, ali će te ih pridobiti veselim izgledom lica i lijepim ponašanjem.“
Bolji tefsir pomenutog ajeta ne treba.
U terćem ajetu navedena su dva zlatna pravila:
„U hodu budi odmjeren, a u govoru ne budi grlat;…“(Lukman,19)
Srednji put, ili zlatni put, jeste zapravo Lukmanova mudrost, kao i poruka islama. Odmjereno hoditi i umjereno govoriti znači dobro ponašanje, samopouzdanjei povjerenje u sebe i ono o čemu se govori. To ukazuje na snagu duha i iskrenost nijjeta.
Ova tri Kur’anska ajeta, jasno nam ukazuju na tri životna pravila:
Prvo: Jedna mudrost kaže: „Opasno je ako čovjek ne zna zašto živi.“ Vrlo je opasno i bolno ako ne znamo smisao svoga življenja. Stoga, treba pažljivo birati ono što će biti hrana našega duha.
Čovjek jede i pije da bi mogao da živi.
Spava da bi se odmorio, čita da bi mogao da misli i da se osposobi za rad i t.d.
Ali, zašto klanja, posti, daje milostinju…? Da izgradi svoj karakter. Da bi spoznao smisao života, smrti, radosti, patnje i bola. Da bi znao zašto živi. Da izgradi svoju volju za životom.
Drugo: Da bi se ostvarilo bilo šta u životu, mora postojati cilj, volja za uspjehom, a zatim duhovna disciplina. Međutim, ljudi teško podnose disciplinu. Duhovna disciplina je da se ono što se radi čestito radi. Kad dođemo u džamiju da obuću ostavimo na mjesto, u saffu da smo pravilno poredani, na posao da dolazimo na vrijeme, da radimo najbolje što znamo i t.d. Sve je to duhovna disciplina.
Kulejb ibn Šihab veli da je Muhammed s.a.v.s. rekao:
„Allah voli onog radnika koji, kada radi, nastoji da svoj rad učini što boljim i ljepšim.“
Postoji jedna predaja koja kaže:
Nekad davno, u jednom dalekom mjestu, živio je star ali mudar čovjek. Ljudi su kod njega dolazili po savjet. Bio je vrlo cijenjen. Neki nestašni mladići došli su na ideju da njegovu mudrost stave na kušnju. Uhvatili su jednu pticu i došli kod starca kad je kod njega bilo mnoštvo svijeta. Jedan od njih držao je pticu u ruci, iza leđa. Dogovorili su se da pitaju starca, je li ptica živa ili mrtva. Kaže li da je živa, ovaj će ja odmah zadaviti i pokazati je mrtvu. A ako kaže da je mrtva, on će je pustiti da poleti.
Kad su došli pred starca, onaj što je držao pticu upita ga pred znatiželjnim svijetom:
„Je li ova ptica u mojim rukama živa ili mrtva?“
Starac se malo zamisli, pa odgovori:
„Da li je ptica živa ili mrtva zavisi o tvojoj ruci.“
Zar mi muslimani nismo u dosta sličnoj situaciji kao ovaj starac. I pred nas se postavljaju slična pitanja, svakodnevno. Svaki naš postupak i svaki naš izbor proglašava se pogrešnim. Šta, zapravo, svijet hoće od nas muslimana?
Da nas žaštiti od islama, ili da nas poduči kako će mo mi sami to činiti.
Ono što je sigurno, to je da je naš uspjeh u našim rukama.
Treće: Budućnost će imati samo oni koji znaju komunicirati, jer živimo u eri gdje je komunikacija nužna. Danas u razvijenom svijetu od 100 kandidata koji traže posao njih samo 12 ne govori još neki strani jezik. Ili će mo učiti, ili će mo ostati stranci u svijetu u kome živimo. Moramo prvo naučiti kako da komuniciramo među sobom, a onda i sa ostalim svijetom. Mi možda imamo pravo i na nekakav revolt. Ali prema kome i šta nam on donosi?
Svi narodi imaju svoje uspone i svoje padove, svoje dane i svoje noći. Svi ljudi imaju svoje patnje i svoje radosti. Božiji zakoni se nikad ne mijenjaju. Oni su oduvijek i zauvijek. Mi ih ne možemo mijenjati. Mi možemo i trebamo mijenjati sebe. Radovati se životu i radovati se dobroti i svojoj i tuđoj.
Molim Allaha dž.š. da nam podari radost uspjeha na Dunjaluku i zadovoljstvu rahmeta i makfireta na Ahiretu.
Amin, ja Rabbe-l-alemin!
Pripremio: Jusuf Pajević, prema hutbi Šefke Sulejmanovića.
Skracena verzija hutbe u Poslanikovoj saws. dzamiji
]]>