TEFSIR 17. 18. I 19. AJETA SURE ”LUKMAN”
Zahvalu činimo Allahu dž.š. i donosimo salavat i selam na Poslanika s.a.v.s.
Moramo stalno imati na umu da se Allah dž.š. kroz Kur’an obraća svim muslimanima, pa i svim ljudima. Stoga savjeti koje je mudru Lukman upućivao svom sinu odnose se i na nas.
Ko je, zapravo, bio mudri Lukman? Prema onome što se navodi u Kur’anu, on je bio čovjek kome je darovana mudrost, a bio je i od onih koji su Allahu zahvalni.
Da bismo razumijeli Lukmanove savjete, moramo ih propustiti kroz svoju dušu, učiniti ih svojim, a zatim postupiti po tim savjetima.
U ova tri ajeta sure „Lukman“ sadržan je čovjekov odnos prema Allahu, prema drugim ljudima i prema samom sebi.
U prvom ajetu mudri Lukman svoga sina savjetuje ovako:
„O sinko moj, obavljaj molitvu i traži da se čine dobra djela, a odvraćaj od hrđavih i strpljivo podnosi ono što te zadesi – dužnost je tako postupati.“ (Lukman,17)
Prije svih obaveza jeste obavljanje namaza, u pravo vrijeme i potpuno. Namaz na najbolji način izgrađuje čovjekovu dušu. To je direktna veza sa Allahom dž.š. Samo oni koji su vjerom oplemenili dušu, mogu utjecati na druge. Djelovanje na druge zahtijeva hrabrost i odlučnost. Pri tome je neophodno očekivati poteškoće. Valja biti spreman da se one podnesu.
U drugom ajetu Lukman nam poručuje:
„ I, iz oholosti, ne okreći od ljudi lice svoje i ne idi zemljom nadmeno, jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog.“(Lukman, 18)
Ovdje se radi o tome da čovjek promijeni svoje unutrašnje držanje i ponašanje. Oholost i arogancija pokazuju se u nastupu svakog čovjeka kao i u njegovom hodu. Bogatstvo, moć, ljepota ili znanje mogu svakog od nas potaknuti na uobraženost koja se ispoljava u našem izgledu. Tako šejitan, a da toga nismo ni svjesni, preko nas promiče svoju volju.
Ebu Hurejre veli da je Muhammed s.a.v.s. rekao:
„Zaista, vi nećete ljude pridobiti svojim imetcima, ali će te ih pridobiti veselim izgledom lica i lijepim ponašanjem.“
Bolji tefsir pomenutog ajeta ne treba.
U terćem ajetu navedena su dva zlatna pravila:
„U hodu budi odmjeren, a u govoru ne budi grlat;…“(Lukman,19)
Srednji put, ili zlatni put, jeste zapravo Lukmanova mudrost, kao i poruka islama. Odmjereno hoditi i umjereno govoriti znači dobro ponašanje, samopouzdanjei povjerenje u sebe i ono o čemu se govori. To ukazuje na snagu duha i iskrenost nijjeta.
Ova tri Kur’anska ajeta, jasno nam ukazuju na tri životna pravila:
Prvo: Jedna mudrost kaže: „Opasno je ako čovjek ne zna zašto živi.“ Vrlo je opasno i bolno ako ne znamo smisao svoga življenja. Stoga, treba pažljivo birati ono što će biti hrana našega duha.
Čovjek jede i pije da bi mogao da živi.
Spava da bi se odmorio, čita da bi mogao da misli i da se osposobi za rad i t.d.
Ali, zašto klanja, posti, daje milostinju…? Da izgradi svoj karakter. Da bi spoznao smisao života, smrti, radosti, patnje i bola. Da bi znao zašto živi. Da izgradi svoju volju za životom.
Drugo: Da bi se ostvarilo bilo šta u životu, mora postojati cilj, volja za uspjehom, a zatim duhovna disciplina. Međutim, ljudi teško podnose disciplinu. Duhovna disciplina je da se ono što se radi čestito radi. Kad dođemo u džamiju da obuću ostavimo na mjesto, u saffu da smo pravilno poredani, na posao da dolazimo na vrijeme, da radimo najbolje što znamo i t.d. Sve je to duhovna disciplina.
Kulejb ibn Šihab veli da je Muhammed s.a.v.s. rekao:
„Allah voli onog radnika koji, kada radi, nastoji da svoj rad učini što boljim i ljepšim.“
Postoji jedna predaja koja kaže:
Nekad davno, u jednom dalekom mjestu, živio je star ali mudar čovjek. Ljudi su kod njega dolazili po savjet. Bio je vrlo cijenjen. Neki nestašni mladići došli su na ideju da njegovu mudrost stave na kušnju. Uhvatili su jednu pticu i došli kod starca kad je kod njega bilo mnoštvo svijeta. Jedan od njih držao je pticu u ruci, iza leđa. Dogovorili su se da pitaju starca, je li ptica živa ili mrtva. Kaže li da je živa, ovaj će ja odmah zadaviti i pokazati je mrtvu. A ako kaže da je mrtva, on će je pustiti da poleti.
Kad su došli pred starca, onaj što je držao pticu upita ga pred znatiželjnim svijetom:
„Je li ova ptica u mojim rukama živa ili mrtva?“
Starac se malo zamisli, pa odgovori:
„Da li je ptica živa ili mrtva zavisi o tvojoj ruci.“
Zar mi muslimani nismo u dosta sličnoj situaciji kao ovaj starac. I pred nas se postavljaju slična pitanja, svakodnevno. Svaki naš postupak i svaki naš izbor proglašava se pogrešnim. Šta, zapravo, svijet hoće od nas muslimana?
Da nas žaštiti od islama, ili da nas poduči kako će mo mi sami to činiti.
Ono što je sigurno, to je da je naš uspjeh u našim rukama.
Treće: Budućnost će imati samo oni koji znaju komunicirati, jer živimo u eri gdje je komunikacija nužna. Danas u razvijenom svijetu od 100 kandidata koji traže posao njih samo 12 ne govori još neki strani jezik. Ili će mo učiti, ili će mo ostati stranci u svijetu u kome živimo. Moramo prvo naučiti kako da komuniciramo među sobom, a onda i sa ostalim svijetom. Mi možda imamo pravo i na nekakav revolt. Ali prema kome i šta nam on donosi?
Svi narodi imaju svoje uspone i svoje padove, svoje dane i svoje noći. Svi ljudi imaju svoje patnje i svoje radosti. Božiji zakoni se nikad ne mijenjaju. Oni su oduvijek i zauvijek. Mi ih ne možemo mijenjati. Mi možemo i trebamo mijenjati sebe. Radovati se životu i radovati se dobroti i svojoj i tuđoj.
Molim Allaha dž.š. da nam podari radost uspjeha na Dunjaluku i zadovoljstvu rahmeta i makfireta na Ahiretu.
Amin, ja Rabbe-l-alemin!
Pripremio: Jusuf Pajević, prema hutbi Šefke Sulejmanovića.