Ovih dana muslimani iz cijelog svijeta su kod časnog mjesta u Meki radi obavljanja pete islamske dužnosti, hadždža. To je jedan od rijetkih obreda (ibadeta) koji zahtjevaju i materijalni i fizički napor. Hadžije u ihramima simbolišu jednakost među ljudima, dok njihovo stajanje na Arefatu simboliše okupljanje i polaganje računa na Sudnjem danu.
Međutim, na ovome svijetu, hadždž nas upućuje na čvrstu vezu koja treba postojati među muslimanima u cijelom svijetu. Mnogi pokušaji približavanja njihovih međusobnih interesa i saradnje nisu urodili plodom, jer nisu počivali na zdravim temeljima. Te zdrave temelje nudi jedino vjera i jedino na principima dini-islama muslimani mogu prosperirati i biti uzor drugima. Kako god je vjera ujedinila i unaprijedila zaostala i razjedinjena arapska plemena u 7. stoljeću, tako isto i danas može probuditi muslimane iz sna i učmalosti, te iz temelja popraviti njihovo stanje i uticaj u svijetu.
„I sjetite se Allahove milosti prema vama kada ste jedni drugima bili neprijatelji, pa je On složio vaša srca i vi ste postali, milošću Njegovom, prijatelji…“ (Al-Imran, 103.)
Šta se to dogodilo sa muslimanima nakon toliko godina uspjeha i prosperiteta?
Svi mi moramo sebi postaviti nekoliko pitanja i na njih tražiti odgovore i rješenja.
1.Ko smo mi? 2.Šta je cilj življenja na dunjaluku? 3.Ko su nam pravi prijatelji? 4.Šta nam je raditi?
Ovo su važna pitanja!
1. Ko smo mi?
Većina bi odgovorila da smo muslimani. (Neki bi uz to dodali i porijeklo, tj. iz koje zemlje su.) To je činjenica. Zarad političkog trenutka i vremena u kojem živimo to je dobro. Međutim, zarad napretka nas muslimana ovo pitanje moramo malo dublje proanalizirati.
Imamo imanske principe ili šarte (koji se izražavaju vjerovanjem) i islamske principe ili šarte (koji to vjerovanje potvrđuju u praksi.)
Vjerovanje je nešto što je između Raba i roba. Međutim, po praktičnoj potvrdi toga vjerovanja mi se prepoznajemo kao muslimani.
1.šehadet, 2.namaz, 3.post, 4.zekjat i 5.hadždž.
Ako ovoga nema kod nas, pa kakvi smo mi to onda muslimani?
Slabi i neprosvijećeni muslimani su dobro došli svugdj u „demokratskom“ svijetu. Ali, jaki, ujedinjeni i svjesni muslimani… E, to je već nešto drugo. Sa jakim i ujedinjenim zajednicama teško je manipulirati.
2. Šta je cilj življenja na dunjaluku?
Alah dž.š. kaže u svojoj časnoj knjizi:
„Džine i ljude sam stvorio samo zato da Me obožavaju!“ –(Kur’an)
Znači, mi smo na ovome svijetu isključivo radi obožavanja Allaha Uzvišenoga. Naša bogatstva, naše familije, naše zdravlje i sve drugo što imamo su samo pomoćna sredstva da bi što bolje obožavali svoga Gospodara. Svjedoci smo da materijalna bogatstva često nestaju u jednom trenutku od potresa, poplava ili jednostavno od jedne ustaške ili četničke granate. Ponekad se i zdravlje i familije gube sasvim iznenada. Cilj življenja mora biti nešto mnogo vrijednije, nešto što ti ne može uzeti svako kad god poželi. To je vjera, tvoj dini-islam, tvoja pokornost tvome Stvoritelju.
Allah s.w.t. nas niti bilo koga drugog me moljaka da budemo muslimani. Njemu to ne treba, On je apsolutni gospodar svega. To nama treba. On samo kaže:
„Reci- Istina je od Boga!- Ko hoće neka vjeruje, a ko neće ne mora, ali Mi ćemo dati nevjernicima vatru…“ (Kur’an)
Osjećate li neku pritajenu prijetnju u ovome ajetu? Ili:
„Allaha je slavilo sve što je na nebesima i na zemlji i slavi Ga i slaviće Ga sve što je na nebesima i na zemlji“ –Kur’an.
Šta je sa ljuduma? Jedan dio Ga slavi (i to manji dio) a drugi su toliko „hrabri“ pa to odbijaju.
3. Ko su nam pravi prijatelji?
Kaže Uzvišeni Allah dž.š:
„O vjernici, za prisne prijatelje uzimajte samo svoje. Ostali vam samo propast žele. Jedva čekaju da muka dopadnete. Ono što kriju u prsima svojim još je gore. Mi vam samo iznosimo dokaze ako pameti imate.“
O ovome nije potreban nikakav komentar. Razmislite o riječima Uzvišenog.
4. Šta nam je raditi?
Dužnost svakog muslimana i muslimanke je da učestvuju u kreiranju svoje budućnosti. Jedan je život i zato moramo voditi računa kako i u što trošimo svoje vrijeme. Jedino se sa vjerom i za vjeru isplati živjeti i žrtvovati ako treba. To moramo stalno imati na umu. Pobjeda je u nama, inša-Allah, ali i za poraze mi smo sami krivi. Potrebno je da se čvrsto držimo Allahovog užeta. Bez toga poraz nam je neizbježan.
Islam je filozofija i sistem života. Sistem što insana prati od rođenja, pa do smrti. Ovaj sistem nas, faktički, prati i prije rođenja i poslije smrti. Takav sistem, to je naš din. Din mesdžida, din kuće, din fabrike, din škole, din braka, din pojedinca, din džemata, din države, din ustvari cijelog čovječanstva.
Islam je veličanstveni din. Ali, je li din sam po sebi dovoljan? Hoće li on sam od sebe riješiti našu gorku stvarnost?
Ovaj veliki din treba i velike ljude. Međutim i svaki pojedinac treba da ima mjesto i ulogu u njemu.
Nažalost, jedan dobar broj današnjih muslimana daje ružnu sliku o islamu. Svakog dana mnogi, širom svijeta, prelaze na islam, a šta bi tek bilo da muslimani liče na svoj din.
Oni koji traže sreću i spas u islamu ostaju zbunjeni pred činjenicom da je još uvjek mnogo prisutna nepismenost i zaostalost među muslimanima i pored toga što je islam din nauke i napretka.
Islam je din sistema i discipline, a muslimani žive u anarhiji i neredu.
Islam je din čistoće, a muslimanske zemlje su najprljavije.
Islam poziva slozi i jedinstvu, a muslimani su tako razjedinjeni.
Rekao je jedan musliman sa zapada: „Hvala Allahu kad sam prije upoznao islam, pa tek onda muslimane.“
Mi pružamo ružnu sliku o islamu. Zašto se ne vratimo islamu? Zašto nismo istinski muslimani? Da živimo za islam, da radimo za islam, da se prepoznajemo po islamu.
Pođimo od sebe. Neka svako sebe proanalizira. Svako od nas, na određeni način, doprinosi ovako jadnom stanju muslimana.
Naš poziv povratku islamu nikoga ne ugrožava, nikome ne nanosi štetu. To nije poziv fanatizmu ni ekstremizmu. To je poziv na spas, sreću i duševni mir. Naš poziv je poziv Stvoritelju svih svjetova. Čuvajmo islam, živimo u islamu, radimo za islam i ne umirimo nikako drugačije nego kao pravi muslimani.
Neka nam je uvijek na umu Kur’anska poruka: „Moj nanaz, moji obredi, moj život i moja smrt pripadaju Allahu, Gospodaru svjetova. On nema sebi ravnoga, tako mi je naređeno i ja sam prvi koji se pokorava!“
Dozvolite mi, na kraju ove bajramske poruke, da vam čestitam ovaj veliki praznik Kurban-bajram:
TEKABBELELLAHU MINA WE MIMKE!!! BAJRAM ŠERIF MUBAREK OLSUN!!!
Dova:
U ime Allaha Milostivog Samilosnog!
Neka je salavat i selam na Muhameda s.a.v.s.
Allahu Milostivi,molimo Te da naše danas učiniš boljim od juče, a naše sjutra boljim od danas. Učini da sva naša djela krasi lijep i hairli završetak. Spasi nas od dunjalučkih poniženja i ahiretskog azaba.
Uzvišeni Allahu, učini ovaj mubarek dan vjesnikom hajra i berićeta za sve muslimane, a opomenom i propašću za sve zulumćare. Učini ga sigurnim za sve muslimane svijeta i ispuni njihova srca imanom i ponosom.
Allahu Samilosni, oprosti nama i našoj braći koji su nas pretekli u imanu i ne dozvoli da u našim srcima bude imalo zavisti prema vjernicima.
Svemogući Allahu, ne ostavi u ovome mubarek danu ni jedan grijeh a da nam ga ne oprostiš, ni jedne brige a da nam je ne otkloniš, ni jednog bolesnika a da ga ne izliječiš, ni jednog umrlog a da mu ne oprostiš, ni jedne želje ni potrebe, sa kojom si Ti zadovoljan, a da nam je ne ispuniš.
Allahu Veliki, ujedini naša srca na putu istine i ojačaj nas snagom istinskog imana.
Molimo Te, o Allahu, da pomogneš svakom muslimanu i muslimanki u nevolji i da obraduješ djecu mirom i slobodom i lijepim djetinjstvom. AMIN!!!